Šta nas čeka 2026.

Svašta je Srbija prošla ove godine. Dalje na isti način ne može, ali kada će doći do promjene?

Strategija Vučićevog ocvalog režima svedena je na mrcvarenje građana. Zbog toga šef države i cijelog Ćacilenda stalno licitira terminom izbora – možda u maju, a moglo bi i u decembru ili nekog drugog mjeseca, uključujući i limburg kada se majmuni šišaju.

U tom driblanju javnosti postoji “lukavi plan”. Pod jedan – Vučić se nada da će podići posustali naprednjački rejting “čudesnim” privrednim ili političkim uspjehom u zaustavnom vremenu. Drugo, i za njega mnogo važnije jeste uzdanje u svađe i pukotine unutar bloka studenata i pobunjenog društva. Tada bi bio svoj na svome kao doskora sa opozicionim predizbornim koalicijama.

Kako stoji ta računica u ovoj situaciji?

Kaliranje predsjednika Srbije

Energetska kriza zbog američkih sankcija NIS-u demaskirala je međunarodni položaj Srbije. Vučićeva hvalisanja u kojima se na unutrašnjem planu predstavlja kao vanjskopolitički velemajstor, pukla su poput mjehura od sapunice. Gola realnost je prosta – niko s njim ne želi imati posla ako ne mora. Ne vjeruju mu ništa kako u Briselu i Vašingtonu, tako ni u Moskvi. Zato se i doživljava kao dio problema, nipošto rješenje. Biće i u 2026. slikanja i susreta sa različitim liderima iz svijeta, ali uglavnom bez stvarnog sadržaja. Koliko je Vučić kalirao kao regionalni faktor svjedoči i slučaj Mile Dodika, koji ga je u potpunosti zaobišao prilikom pogodbe sa Amerikancima.

Zauzvrat, predsjednik Srbije je poveo inadžijsku politiku prema Evropskoj uniji. Valjda računa da će na taj način donekle ispeglati odnose sa Trampom i Putinom, pošto ni oni ništa dobro ne misle o Briselu. Dakle, u narednoj godini se mogu očekivati Vučićeve “suverenističke” i “odmetničke” politike skretanja pažnje na sebe.

Na međunarodnom planu niko neće obraćati pažnju na to busanje u nejaka prsa, ali može li mu ona ponešto donijeti na unutrašnjem? Teško. Starije generacije dobro pamte izolaciju, a mlađe su vidjele svijeta da bi nasjele na tu vrstu užegle demagogije iz devedesetih.

Vučić ne stoji bolje ni sa ekonomijom. Teško je percipirati kakav bi proboj mogao postići na tom polju. Tragični pad nadstrešnice u Novom Sadu zadao je udarac kultu gradnje. Javnost je sada vidi kao simbol korupcionaške ugradnje. Kuda to vodi, jasno je po iznuđenom povlačenju Džareda Kušnera – najčuvenijeg zeta na planeti – iz afere Generalštab.

Ništa bolje ne stoji ni sa subvencioniranim biznisima iz inostranstva. Vučić se hvata budućeg zapošljavanja trista radnika u Nišu, dok je istovremeno dvije hiljade ljudi ostalo bez posla. U ovoj situaciji EXPO je nalik na firmu koja pravi žurku na “dođem ti”, kako bi sakrila bankrot.

Dežurni dušebrižnici

Ali što je sa studenskim pokretom, onako inkluzivnim i heterogenim? Nijedna koalicija u opoziciji nije opstala toliko dugo s takvim intenzitetom rada. Može li približavanje izbora zatrovati odnose unutar tih mladih ljudi? Pogotovo što ih iz dijela antirežimske političke čaršije prozivaju zbog neobjelodanjivanja Studentske liste, njenog programa, izostanka koordinacija sa vrhovima opozicionih stranaka i tako to u istom pravcu.

Zamjerke upućene studentima obično počinju izjavom dotičnog subjekta da se “nikome ne udvara” i da sada, pošto su “ušli u politiku” moraju gutati duple porcije kritika. Pokret mladih je ostao imun na ova i slična prozivanja tokom ove godine, a ništa ne sluti da tako neće biti i nadalje. Razlog? Nema vođstva koje je moguće korumpirati ili zamijeniti, niko od aktivista ne očekuje funkciju u budućoj vlasti i, kao treće – uspjeli su preko zborova proširiti bazu djelovanja.

Ali, više od ičeg, studente štite postignuti rezultati. Prošli su kroz narod sa zastavama i on ih je ganuto prepoznao kao svoje. Sve ovo ne znači da oko studenata i u 2026. neće poput zunzara oblijetati različiti dušebrižnici, poneki čak i dobronamjerni. A kako i ne bi kada je studentski pokret gromoglasno najavio smjenu političkih generacija u Srbiji.

Među članovima opozicionih stranaka svakako ima mnogo kvalitetnih i ljudi potrebnih Srbiji. Nažalost, njihova djelatnost tokom dugih trinaest godina nije dala veće rezultate. Jeste da ih je režim demonizirao i kriminalizirao koliko je god mogao, ali je istina i da su sami zabasali u močvari strančarenja. Izbori u decembru 2023. bili su posljednja prilika za sadašnju postavu opozicionih prvaka. Nisu je iskoristili uslijed ličnih pizmi, nadgornjavanja i prokletstva malih razlika. Još poraznije je to što niko od njih nije osjetio potrebu da preuzme odgovornost za loše procjene i još gore odluke. Pasivno-agresivnoj spram studenata, bez inicijativa osim deklarativnih i uz manjak svježe krvi i ideja, opoziciji prijeti i da se u 2026. i dalje bavi sama sobom. Sve suprotno od toga, čisti je bonus za nju i građane.

Početak početka

Sve usamljeniji u Evropi, režim ubrzano klizi u još dublju represiju, autoritarnost i rušenje ustavnopravnog poretka. Kupujući vrijeme u pokušaju konsolidacije, Vučić će otuđivati od sebe sve više društvenih slojeva, izuzev “lojalista” i ostalih koji žive od kriminala i sistemske korupcije. Već sada je SNS sa satelitima prazna ljuštura i tu imploziju nije moguće zaustaviti.

Studenti su 2025. pobijedili na društvenom polju i pred njima je u 2026. veliki izazov da je verificiraju na političkom planu. Kako se budu bližili izbori, tako će im rasti energije. Do sada su unutrašnja neslaganja manje-više uspjeli zadržati u okviru plenuma i sasvim je realno da ona tu i ostanu, pogotovo zbog pritiska odgovornosti koju drugi segmenti društva nisu smjeli preuzeti. Ne bude li tako, džabe su krečili i studenti i građani.

U tom kontekstu, obznanjivanje studentske liste i njenog programa biće veoma važan događaj. Svakako, to će izazvati kritike i osporavanja dijela javnosti, ali oni neće biti od suštinskog značaja. Jednostavno – kritičari uglavnom djeluju u zatvorenim i samodovoljnim krugovima bez većeg uticaja na šire javno mnijenje. Osim toga, studenti i njihova lista čine jedini pravi izazov Vučićevom režimu. Zato samozvani čistunci imaju prost izbor – mogu podržati status quo ili promjene. Trećeg nema.

Srbija je od 2025. de facto postala neupravljiva za naprednjački režim. U suprotnom, ne bi toliko posezali za vaninstitucionalnim i nasilnim metodama. Zato će nezavisno od Vučićevih najava i poigravanjima datumima 2026. zaista biti izborna godina. Izostane li izjašnjavanje na biračkim mjestima, od pravnog poretka i građanskih sloboda neće ostati kamen na kamenu.

Sljedeća godina neće biti laka – mnogo je izazova i problema. Međutim, ona je i jedinstvena prilika za veliku promjenu u korist čitavog naroda. Neće to biti idila i kraj istorije, već početak početka normaliziranja Srbije.

U to ime – Sretna Nova godina!

Filip Švarm / Vreme

Tekst preuzet sa portala nedeljnika Vreme.