Kome je vruće neka se ne porađa

Kolumna Jelene Riznić

Dizajn: Uroš Maksimović

Moja generacija je generacija mimova na internetu. Kroz mimove komuniciramo jedni sa drugima, artikulišemo svoje mane, strahove, navike, osećanja, političke stavove. Svet tone u sunovrat i svaka godina je takoreći istorijska, a mimovi predstavljaju jedan oblik mehanizma odbrane i suočavanja sa tom stvarnošću – od pandemije Kovida, preko inflacije, ratova i pretnji nuklearnom katastrofom do atentata na Trampa. Sve je tema mima, a mimovi su tema naučnih radova. Ja sebe često hvatam kako studentima objašnjavam neki društveni fenomen tako što se referišem na određeni mim format i savršeno se razumemo.

Nemam predstavu koja je starosna struktura čitalaštva i koliko vam je sve ovo blisko, ali ako nije i ako mislite da je sve ovo deo duhovnog propadanja omladine, nemojte ipak još mnogo da prevrćete očima. Doći ćemo da suštine.

Prestanite da budete siromašni

Ima više tačaka u istoriji pop kulture na koje se referišemo kada želimo da ,,mimujemo” stvarnost. Neke od tih tačaka su zapravo primer Mandela efekta jer se u stvari nikada nisu desile, ali im to ne menja upotrebnu vrednost.

Jedna od takvih je slika Paris Hilton, ikone 2000-ih, sa podignutim rukama dok nosi majicu na kojoj piše ,,Prestanite da budete siromašni”. Istina je da nije nosila majicu sa natpisom ,,Prestanite da budete siromašni”, ali jeste sa natpisom ,,Prestanite da budete očajni”. Nije baš ista stvar, ali je sličan sentiment.

Internet je, međutim, zapamtio prvu i izmenjenu varijantu i to je česta referenca kada se komentarišu različiti fenomeni, što globalni, što lokalni. Od Svetske ekonomske krize do ove permanentne krize koju živimo – mnogo je prostora da samo kažemo ,,prestanite da budete siromašni i sve će biti ok”.

Na drugoj Zemljinoj hemisferi, naše gore list, pevačica Dijana Janković, poznata kao Didi Džej, jednom prilikom je izjavila – ,,kome je vruće, neka kupi jahtu”. Kasnije se pravdala da joj je ova izjava pripisana, a da ju je ona samo prihvatila jer joj je bila simpatična. Plus, žena zaista poseduje jahtu i hvali se svojim bogatstvom. (Da, zalazim u brojne kutke interneta).

Dakle – samo nemojte da budete siromašni i kupite jahtu, pa će sve biti lakše. Leto u Beogradu i Srbiji uopšte. Ne obustava rada za radnike koji su izloženi ekstremnim temperaturama, ne obezbeđivanje cisterni na različitim gradskim tačkama, ne čak ni obezbeđivanje stabilnog vodosnabdevanja ili snabdevanja električnom energijom. Samo prestanite da budete siromašni i videćete kako stvarnost ima drugačiju boju.

Porodiljska mafija ponovo napada

Nema ni klimatizacija bolnica i konkretno, porodilišta. Prestanite da budete siromašni, razmaženi, da kukate ili jednostavno – kome je vruće, neka se ne porađa. Ili neka obezbedi ventilator, to je isto jedna od opcija.

Pre pola decenije (kako to strašno zvuči!), Aleksandar Vučić, ondašnji, sadašnji i čini se večni predsednik Republike Srbije, trudnice i porodilje u državi na čijem je čelu, nazvao je ,,mafijom” jer se zapošljavaju kako bi vrlo brzo nakon toga otišle na trudničko bolovanje, a potom i porodiljsko odsustvo; ako se neke trudnoće ,,vežu”, budžet Srbije biva trajno oštećen time. Za sve to vreme one em ništa ne rade, em primaju nadokande, em novac od države – znači trostruko golo, praktično organizovani kriminal!

I, eto, malo-malo pa se trudnice i porodilje bune i ništa im nije potaman, iako one u tom periodu ne rade ništa, kako je naglasio Vučić i mnogi oko njega više puta.

Nekoliko meseci nakon talasa ispovesti o nasilju na porođaju i tretmanu u porodilištima, porodilje se ovog puta bune jer porodilišta nisu klimatizovana, pa žene sa visokorizičnim trudnoćama, žene nakon carskog reza ili ,,klasičnog” porođaja, leže u sobama u kojima termometar pokazuje i do 47 stepeni. Bebe kolabiraju od vrućine.

Zamislite neku manju otvorenu ranu u nekom vrelom beogradskom danu – neka bude i žulj na kom je vrag odneo šalu. Da li vam to deluje gadno, da li se ježite od hipotetičkog bola ili neprijatnosti, da li mislite o patogenima koji napadaju tu malu, ali bolnu ranu? E sad zamislite rane od carskog reza, epiziotomije, i uopšte, celo telo nakon porođaja, na temperaturi od 47 stepeni. Zamislite te rizike. O dostojanstvu ne stižemo ni da mislimo jer se borimo za goli život.

Nije stvar u komoditetu nego u tome šta potencijalno dovodi u životnu opasnost porodilje i novorođene bebe. Postpartum iliti postporođajni period predstavlja kritični period u životima porodilja i beba. Znamo svi za one ,,bapske” priče o prvih 40 dana i običajima koji slede u tom periodu, pa je negde zabranjeno videti bebu do isteka te faze, negde uopšte izvoditi bebu iz kuće itd.

Iako najveći deo tih običaja nema uporište u empirijskim dokazima, ono što običaji pravilno prepoznaju jeste da je u prvih šest nedelja nakon porođaja ključno kako će se mama i beba osećati. Od fundamentalnog je značaja i za njihovo zdravlje, ali i za uspostavljanje emotivne veze između mame i novorođenčeta. Drugim rečima, trauma koja se desi u porodilištu zaista može dalekosežno uticati na život žena i dece i na celokupno iskustvo majčinstva.

Nečiji prvi dani majčinstva ispunjeni su strahom da će beba kolabirati, ili da će one iskrvariti jer, pogađate, nije dobro da boravite u toliko visokim temperaturama ni kada vam je sve potaman u životu, a posebno ne nakon porođaja. Nekim ženama medicinski radnici govore da sebi mogu da pomognu samo ako im muževi donesu ventilatore.

Ili prosto, kome je vruće, neka se ne porađa.

SNS pozorje

Toplotni talas traje poslednjih desetak dana i u tom periodu je obavljeno na hiljade porođaja. Toliko dugo traje i epizoda ,,klima” u kojoj žene tretiraju taman kao porodiljsku mafiju – držati ih u porodilištima na visokim temperaturama dok ne priznaju svoja nepočinstva i koliko su opelješile budžet Republike Srbije.

Aktuelnom, ali i Pervolom opranom ministru Zlatiboru Lončaru, trebalo je svega šest dana da se oglasi povodom svedočenja porodilja, praćenih fotografijama iz soba GAK Narodni fronta, na kojim je jasno da leže zarobljene na 40+ temperaturama.

Šest dana mu je bilo potrebno da bi rekao da bi rekao da je reč o zlonamernim, zluradim i krajnje netačnim informacijama o uslovima u kojim porodilje borave. U Srbiji je, kako kaže, u poslednjih 10 godina urađeno za zdravstvo više nego ikad, bolnice su spejsšatlovi, porodilišta cvetaju, uslovi boravka neuporedivo bolji nego pre 12 godina… znate već nastavak.

Međutim, kako u mnogo čemu živimo XIX vek – kako ga je opisao Marks na primer – tako živimo i devetnaestovekovne komedije, samo što ama baš ništa nije smešno. Kao što je i u Sterijinoj komediji ,,Laža i paralaža” jedan prevarant praćen drugim, pa se nadmeću ko će više i ubedljivije da laže tako da njihove izmišljotine svi prihvate kao istinu, tako je i u ovom milenijumu Lončareva izjava bila ispraćena Vučićevom o tome da ga je ,,sramota” što je stanje takvo kakvo je u porodilištima i da će problem klima biti vanredno rešen u naredna tri dana.

Sve me je to podsetilo na epizodu samosečenja šiški koje sam priredila svojim roditeljima kada sam imala 3-4 godine. Mama me je pitala jesam li isekla sebi šiške, ja sam rekla naravno da ne; ona me je pitala gde sam ih bacila, ja sam rekla u kantu. Slično tome, i ovde je reč o Šredingerovoj klimi koje ima, ali je i nema istovremeno. Naravno da je laž da nema klima! Naravno da će problem klima biti rešen u naredna dva do tri dana!

Pre nego što je Vučić to obećao, vlasnici kafane Pavle Korčagin ponudili su da plate servisiranje klima, jer se ovde stvari tradicionalno rešavaju u kafani pre nego u državnom vrhu.

Zlatibor da napadne bebeću mafiju koja glumi da je kolabirala, Aca Srbin da spasi. Istina je relativna stvar.

Kvantni skok u budućnost

Drugarice i ja relativno često razgovaramo o majčinstvu, što o svojim potencijalnim ulogama, što o samom konceptu. Zbog feminizma i feminističke teorije različite koncepte čitamo drugačije, u novom svetlu – razmišljamo gde su naše mame grešile, šta bismo volele da uradimo drugačije. Čak i van toga, sve što radimo implicitno i eksplicitno posvećujemo generacijama koje dolaze, a ponekad i devojčicama kakve smo bile, što je u stvari povezano – da neke buduće generacije imaju nešto što mi nismo. Da mogu da skoče više, da budu hrabrije, ali i spokojnije.

I kao što prepoznajemo sličnosti u tome kako smo odrastale, na koji način smo odgajane u patrijarhalnom sistemu, tako prepoznajemo i društveni značaj materinstva. Tvrdim da je odnos društva prema ženama koje su majke paradigma odnosa prema ženama uopšte, imale one decu ili ne. Žene koje su majke su na razmeđi različitih sistema koji tlače, patrijarhata i kapitalizma.

Teorijski sve to prepoznajemo, ali nije da se nikada nismo pitale da li je etički dovesti dete na ovakav svet, uprkos želji koju neke od nas imamo. Dok ovo pišem, Aleksandar Vučić i svita oko njega rukuje se nemačkim kancelarom Olafom Šolcom i uz osmeh mu prodaje dolinu Jadra.

Neke porodilje i novorođene bebe i dalje pokušavaju da dođu do daha u porodilištima u Srbiji; svi zajedno ćemo se boriti da dođemo do daha na bilo kojoj tački u Srbiji ako rudnika litijuma zaista bude. Uprkos svim dokazima, laža i paralaža nam govore o ulaganjima u zdravstveni sistem u kom klima ima, ali ne rade, i kvantnom skoku u budućnost u kom nema vazduha i ljudi, ali ima prosperiteta.

Međutim, uprkos priči o porodiljskoj mafiji koja rađa decu da bi se finansijski ovajdila od ovog ekonomskog tigra, istina je da iza odluke o postajanju majkom u Srbiji stoji gotovo ludački entuzijazam i želja koja je potpuno nezavisna od toga šta država ,,daje”.

Daje zagarantovani čir na želucu, a ostalo je stvar pregovora; svakako ništa ne poklanja. Na isti način je i ostanak u Srbiji, ukoliko niste deo vladajuće klike, posledica ludačkog entuzijzma i vere da nešto možda ipak može drugačije – uprkos svemu.

Kome je vruće, neka izađe na ulice. Gradovi ionako već gore, ali možda ovog puta treba te vatre da raspirujemo zajedno, na neke druge načine.

Autorka je sociološkinja, doktorantkinja na Odeljenju za sociologiju, istraživačica na Institutu društvenih nauka i članica neformalnog feminističkog kolektiva Ženska solidarnost

Pročitajte i: