Biti Džon Malkovič u Sofiji ili ‘Da li papa ima balkon?’
Sekularna država koja se oslanja na posetu poglavara Crkve državnim zvaničnicima vapi za dostupnim sredstvima. U danima kada se testira izglasana podrška, jedno pitanje postaje neminovno: Postoji li vera u političku moć?
Papa Franja (Foto: FoNet/AP Photo/Andrew Medichini, File)
Odjeknula je tišina u pauzama tokom razgovara kada su govornici pokušavali da se sete tačnog prevoda srpske reči na ruski. Mitropolit bački Irinej pokušavao je da pomogne prilikom posete patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija ruskom predsedniku Vladimiru Putinu 22. aprila u Moskvi. Ali, to nije jedina važna razmena političara i duhovnog predstavnika u prethodnih nedelju dana.
Mediji su brzo nakon smrti papa Franje podsetili na njegov poslednji, politički susret. Pre nego što će se pojaviti pred vernicima i odmahnuti rukom sa balkona bazilike Svetog Petra, papa Franja je održao kratak privatni sastanak. Veče uoči uskršnje mase iz Trampovog kabineta u Vatikan stigao je Džej Di Vens – potpredsednik Sjedinjenih Američkih Država. Ubrzo su krenule i spekulacije da li je sama poseta doprinela pogoršanju njegovog stanja.
Di Džej Vens, poslednji hitovi
Na kritiku pape nisu bili imuni ni visoki zvaničnici. U nekoliko navrata, papa Franja je kritikovao administraciju aktuelnog predsednika SAD-a, a i sam je pravio ustupke koji su se za jednog takvog duhovnog vođu smatrali progresivnim.
Katolička Crkva poslednjih godina teži da privuče sve veći broj vernika. I ono što je možda važnije, pokušava da ne diskriminiše među njima. Ne može se zaboraviti efekat popularizacije katoličanstva kada je Paolo Sorentino za papu izabrao Džud Loua.
Taj Mladi papa (2016) predstavljao je modernu verziju mističnog pape koji ne beži od osetljivih tema (mahom onih od kojih se Crkva vešto distancirala). Nakon mladog, stigao je i Novi papa (2020), ovog puta kao Džon Malkovič u ajlajneru.
Novi papa u poseti Bugarskoj
Posle ove uloge, američki glumac poreklom sa prostora nekadašnje Jugoslavije, nije imao mnogo ekranizovanih projekata. Međutim, čak i u srpskim medijima bila je opažena njegova pozorišna realizacija drame „Oružje i čovek“ Bernarda Šoa. Opažena, kako to obično biva, zbog skandala koji ju je pratio tokom izvođenja u Sofiji.
Ta predstava je krajem prošle godine naišla na kritiku bugarskih nacionalista kada je Savez bugarskih pisaca ocenio delo kao „antibugarsko“. Ali da li zaista drama koja je pisana 120 godina ranije može da predstavlja toliku opasnost po nacionalni identitet? Ili je pravo pitanje da li bilo koja pozorišna predstava može da bude uvredljiva za celokupno društvo – a ne samo za onoliki broj ljudi koji staju u sedišta.
Zamislimo samo da je to bilo snimljeno.
Koliki bi onda udarac na identitet, istoriju i narod bilo to da je jedan čovek govorio neprimerene reči pred kamerama?
Nakon posete patrijarha Srpske pravoslavne Crkve Moskvi, pojavila se sumnja da li su svi učesnici sastanka bili svesni da se to beleži, tačnije da će taj snimak ugledati svetlost dana. „Cvetnaja“ revolucija na koju je upozorio Patrijarh, kao i Njegova želja da Srbija bude deo ‘ruskog sveta’ – zatekla je i vernike u Srbiji.
Posebno kada se uzme u obzir da proteste u Srbiji prate hrišćanska obeležja, himna koja se obraća Bogu i činjenica da se srpski studenti uredno prekrste prilikom lomljenja pogače na dočeku u brojnim gradovima Zapadne Evrope.
Da li je EU zabrinuta?
Čini se da je sintagma „međunarodni pritisak“ poslednjih godina postala sinonim za pritisak koji vrše evropske institucije. Međutim, postoji mogućnost da je pritisak koji dolazi sa Istoka možda čak i prefinjeniji i diplomatskiji od zabrinutosti Evropske unije. Moguće je i da ta sredstva nisu toliko direktna kao recimo upozorenja evropskih zvaničnika da će se pomno pratiti ko će prisustvovati paradi u Moskvi 9. maja povodom obeležavanja 80. godišnjice pobede nad fašizmom u Drugom svetskom ratu.
Prisustvo tom događaju je najavio predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić, ali mnogo pre njega i predsednik Republike Srpske Milorad Dodik. Ovo drugo svakako treba uzimati sa rezervom, jer će dolazak Milorada Dodika u Moskvu zavisiti i od dodatnih pokušaja bosanskohercegovačke državne policije da ga privedu.
Ako je verovati najavama, pre Moskve, predsednik Srbije će verovatno prisustvovati sahrani pape Franje u subotu 26. aprila. Najviši državni zvaničnik ovom posetom može da umiri dva pola između kojih država Srbija pod aktuelnom vlašću pokušava da levitira.
A možda je povod zapravo i daleko jednostavniji. Ukoliko se uzme u obzir da će za izbor novog pape po prvi put glasati i Beogradski nadbiskup kardinal Ladislav Nemet – postoji opcija je za pozivnicu samo važno znati nekoga ko može da vas uvede. A biće i dobra prilika za snimanje.
Vasilija Antonijević/ Kompas