Malo o Kamali

Kamala Haris bi mogla da bude američka verzija Liz Tras, osobe s najkraćim premijerskim mandatom u istoriji Britanije. U njenom slučaju, to bi značilo da uz sav hajp i podršku stranke, ne pobedi Trampa na izborima i tako instant nestane s političkog neba, na kome nikada ni nije naročito blistavo sijala.

Dizajn: Uroš Maksimović

Kamala, Kamala, Kamala, to ime odjekuje danima u vestima širom sveta, po društvenim mrežama i ostalim internetima, a proporcionalno i po u kol centrima za donacije demokratskoj stranci širom Sjedinjenih Država. Kamala Haris, dosadašnja potpredsednica, postala je oktroisani naslednik predsednika kakosebešezvaše, odjednom ga više niko ne pominje… A pitanje je koliko se i on sam seća svoga imena, bar kada nije na lekovima koji ne postoje u apotekama.

Zašto baš Kamala?

Izjave demokrata pred Bajdenovo povlačenje, ali i provereni izvori iz vašingtonskih kuloara i whatsapp grupa šegrta u Beloj kući, kažu da su ključnu ulogu u pritiskanju Bajdena da odustane od kandidature posle debakla na prvoj debati s Trampom imali Nensi Pelosi,  večita velika vezirka demokrata, Čak Šumer, vođa Demokrata u Senatu, a  pre svih bračni par Obama, koji su i dalje „kraljotvorni“ u širokoj koaliciji interesa koja pogoni Demokratsku stranku.

Kamala je miropomazana pre svega jer je bila u najboljoj logističkoj poziciji da preuzme Bajdenovu kampanju i administraciju, koja je ionako čedo Obaminih. Pored toga, kao što je ime Barak Obama samo po sebi bilo dovoljno drugačije od klasičnih anglosaksonskih imena, svojom egzotičnošću (za prosečne, bele, američke uši) dodatno potvrđujući ideju da je reč o nekakvoj substancijalnoj promeni, tako i ime Kamala, mada malo manje prezime Haris, formom treba da nas ubedi da će ovo biti nešto novo, nešto divlje, nešto drugačije – kako od Bajdenovog „starog dobrog momaštva“ srednjeg puta demokratke mašine, tako i od Trampove „čudačke“ populističke politike.

Ona nema ni 60 godina, a još važnije, ona je – ona. Sve stvari koje su joj davale prednost kada je 2020. odabrana za potpredsedničkog kandidata su sada ponovo isplivale u prvi plan kada je postalo jasno da će Haris biti kandidat na predstojećim predsedničkim izborima u novembru.

Rezultati ovog poteza vrha demokratske stranke – koji se pre nego što je odigran smatrao toliko rizičnim da Republikanci nisu ni razmatrali tu mogućnost, trošeći milione na kampanju protiv Bajdena – su se pokazali uspešnim preko svih očekivanja. Haris je prikupila najviše novca ikada u prva 24 sata od objave kandidature, preko 80 miliona dolara. I sam Tramp je bio zatečen, mada je putem svojih društvenih mreža zauzeo borbenu pozu, omalovažavajući Haris kao još lakšeg protivnika od Bajdena.

Ali, posle prvog talasa kolektivnog olakšanja koji je poput plave plime podigao liberale i sve one brojne Amerikance što se prosto previše plaše Trampa i njegovog haotičnog nacionalizma (a kakav pa drugačiji može biti u državi koja svoju nacionalnost već vekovima pokušava da definiše van okvira neumoljivo zadatih konijalnim osvajanjem od strane veoma određene etničke i verske grupe) dolazi vreme buđenja u mladenačkom apartmanu i shvatanje da mlada bez šminke u 7 ujutro ima svu umiljatost i konverzacijsku sposobnost novozelandskog ragbiste posle pada na doping testu.

Kamala Haris je toliko notorno usiljena u javnim nastupima da je to postalo predmet sprdnje među demokratama još tokom preliminarnih izbora unutar stranke 2020. Pošto je došla na mesto potpredsednice, ušla je u istoriju i delovalo je da će tamo i ostati jer su je držali podalje od bilo kakvih važnih događaja i situacija, a razlog se može naći u prvoj rečenici ovog pasusa.

Doduše, nešto je sigurno i do toga što je u karijeru napravila u javnom tužilaštvu, kao državni tužilac Kalifornije. Posao je radila posvećeno, pre svega sistemu, što je značilo na primer da se borila protiv oslobađanja zatvorenika koji su oslobođeni od strane suda na federalnom nivou, da je tada bila protiv legalizacije marihuane iako su stotine hiljada, mahom „obojenih“ ljudi trunuli u zatvorima zbog toga… Ili zbog surovog zakona „tri strajka“, gde se za treće krivično delo ide doživotno u zatvor, koji je podržavala.

„Na liniji“ nastavka Bajdenove politike

Ušavši u Senat, pokazala se, ako išta, kao eksponent interesa tehnoloških kompanija (zajedno sa mužem, advokatom povezanim sa Silicijumskom dolinom, imetak joj se uvećao za 7 miliona dolara tokom senatorskog mandata) i dosledno je menjala stavove onako kako je tekao glavni tok demokratske stranke. Zato je priča „tvrda prema kriminalcima“ i „iskusna tužiteljka“ ono na šta se klade kamalisti, pored njene boje kože, njenog pola i njenog imena koje treba svojom tempiranom etničnošću da obeća nekakvu promenu. Sve u svemu, forma bez preterane sadržine, osim one koju popunjavaju lobisti.

Kamala Haris je van toga prilično prazan skup, što uz njenu političku evoluciju i stavove koje je pažljivo držala „na liniji“, govori da će ona u potpunosti nastaviti politiku koju je vodio Bajden i interesne grupe oko demokratske stranke. Ona sama po sebi nema mnogo šta da ponudi, i to je oduvek bilo jasno svima, pa i najglasnijim glasačima Demokrata koji joj sipaju svoje dolare zarađene u teškom znoju bariste, dostavljača ili kopirajtera. Ali s druge strane je omrznuti Tramp, i na mestu Kamale bi mogla da bude kašika pavlake, i ti ljudi bi jednako glasali za nju.

Tramp se, sa svoje strane, vraća u igru, navlačeći poluspuštene gaće. Već je ponudio debatu, doduše pod sumnjivo pristrasnim uslovima na Foks njuzu, koju je Haris odbila. Haris doduše nikada nije ostavila utisak kao dobra u debati, a njen nedostatak karaktera se ne može nadoknaditi mimovima i pop kulturnim aproprijacijama – najglasniji kamalisti su na primer ovo leto proglasili za njeno „brat summer“, što nažalost nije na srpskom niti bilo kom slovenskom jeziku pa da još i bude kul kao „e brate ovo je tvoje leto“, nego znači „leto derišta“, što je preuzeto od engleske pop zvezde Charlie XCX. Samo što je ovde „derište“ Kamala, valjda u odnosu na Bajdena i Trampa.

Uspeh Kamale Haris je van njenih ruku, a reklo bi se i mogućnosti. Moglo bi se reći i da će isto tako biti i s politikom koju bude implementirala ako uspe da se domogne Ovalnog kabineta. A da li će se to desiti, sada zavisi isključivo od moći demokratske glasačke mašine i liberalne medijske mašinerije, što uključuje velike tehnološke kompanije i društvene mreže (bar one koje ne poseduju Ilon Mask ili Piter Til).

Sama po sebi, Haris nikada nije uspela da privuče dovoljno birača za neki veći uspeh – na preliminarnim izborima 2020. nije osvojila nijednu državu, a nije ni na ovim preliminarnim izborima, sticajem okolnosti, jer nisu baš ni održani. Nikada nije na terenu zaista dokazala da može da stekne popularnost među glasačima van onih koji glasaju po principu samo da se ne vrate devedesete, htedoh reći, Tramp.

Kakav u stvari izbor imaju Amerikanci?

Uzevši samo to u obzir, ne ulazeći u ekonomsku i geopolitičku situacija koje idu na ruku Trampu, predsednička trka se otkriva kao i dalje neizvesna. Dok mediji govore o Kamalinom „letu derišta“, plavoj plimi i milionima u donacijama, nezaposlenost ponovo raste, indeksi berzi nezadrživo padaju baš vođeni padom tehnoloških kompanija koje podržavaju Harisovu, a istraživanja pokazuju da je Haris lošije plasirana od Trampa u ključnim državama.

Haris je izabrala „all American“ guvernera Minesote Tima Volca za potpredsedničkog kandidata, što će joj u ključnim državama pomoći taman koliko je izbor Kamale Haris pomogao Bajdenu 2020, jer ipak svi znaju da je potpredsendik nebitan i da služi samo kao kašičica šećera za nevoljne birače – da lakše progutaju gorke kandidate kao što je Haris.

Jer Haris bi, u svakom slučaju, značila još iste politike kao i do sada, tog nesvetog spoja neoliberalizma i neokonzervativizma – još podrške finansijskom kapitalu i velikim korporacijama koje usisavaju sve više vrednosti i bogatstva ne samo od običnih Amerikanca, nego iz celog sveta, i sada to ne mogu dalje da čine bez konfrontacije sa Rusijom, Kinom, i Iranom. Obični Amerikanac to ne želi. Ali to se ipak dešava, iznova i iznova, pod vlašću obe stranke.

Na žalost običnog Amerikanca, izbori ove godine će mu biti ponavljanje 2016, što su Trej Parker i Met Stoun u „Saut Parku“ još onomad slikovito opisali kao izbor između enormne džiberčine i sendviča s govnetom. A u takvoj situaciji, većina ljudi neće želeti da zagrize sendvič.

Autor je scenarista, satiričar i urednik društvenih mreža Kompas-info.com

Pročitajte i: