Transplantacije bubrega: Crna Gora kao uzor
Na transplantaciju bubrega u Srbiji čeka oko 600 ljudi, a samo je 17 ovakvih transplantacija urađeno u 2024. I dok se čeka životno važan poziv, neki pokušavaju da prikupe desetine hiljade evra za transplantaciju u Belorusiji. Kako je ovaj problem rešila Crna Gora
Ilustrativna fotografija, Envato
Ivani Jović (37) je pre godinu i po dana dobila novi bubreg, a transplantacija je izvršena u Minsku. Pre toga je dve i po godine bila na dijalizi; niko od njene porodice nije bio odgovarajući donor. Čekala je.
„Ovde sam bila dve i po godine na listi (čekanja), u Belorusiji šest meseci. Prošle godine je u Belorusiji urađeno 12 kadaveričnih transplantacija bubrega za pacijente iz naše zemlje, a u Srbiji je urađeno 17. Mala je razlika između broja transplantiranih o trošku države u Srbiji i onih koji su platili da odu u Belorusiju”, priča za „Vreme” Ivana Jović.
Za sve troškove je bilo potrebno oko 100.000 evra; sakupila ih je preko brojnih humanitarnih akcija.
A država?
Broj transplantacija u Srbiji na godišnjem nivou, naspram broja ljudi koji na iste čekaju, je izuzetno mali. Više puta su pacijenti pisali Ministarstvu zdravlja kako bi razgovarali o mogućnosti da ovdašnji Fond za zdravstveno osiguranje pokrije troškove puta i transplantacije u Belorusiji, ali odgovor nisu dobili.
Region
U Crnoj Gori je situacija drugačije. Ova je država 2024. sklopila sporazum sa Belorusijom: za petoro crnogorskih državljana godišnje, država pokriva troškove transplantacije bubrega.
Pre nego što odu u Belorusiju, pacijent prolaze dva konzilijuma, u Minsku se potom obavljaju dijagnostičke preglede i ako je pacijent podoban za transplantaciju, stavlja se na listu čekanja.
Kako je crnogorsko udruženje pacijenata „Hrabro u novi život” uspelo da se izbori za ovaj sporazum?
„Krenuli smo sa potpisima pacijenata, pa smo predali inicijativu Ministarstvu zdravlja, pokrenuli smo medije i tražili sastanke sa ministrom, direktorom fonda, direktorom kliničkog centra. Čak smo u jednom momentu hteli i da štrajkujemo sa dijalizom i naravno to su mediji ispratili, sve je pošlo u javnost, a nakon nekog vremena ministar je obećao da će posetiti Naučni centar u Minsku. Posle toga je sve završeno u korist naših pacijenata”, kaže Jelena Nenežić za „Vreme”.
J.J./Vreme