Marže i Vučić: Ko određuje pravila igre?
Da li zaista padaju cene hiljade proizvoda? Kako će to uticati na trgovce i kako će se oni ponašati? Da li je pitanje marži pitanje kojim treba da se bavi predsednik države
Aleksandar Vučić (Foto: Aleksandar Barda/FoNet)
Pravila tržišne privrede kažu – cena se formira na tržištu. Kupci biraju prema kvalitetu i povoljnosti. Kad vlast počne da se meša u rad trgovinskih lanaca, to je jasan signal da je nešto u državi trulo.
Predsednik Aleksandar Vučić najavio je ograničavanje profitne marže trgovinskih lanaca, uz obećanje da će tako cene hiljada proizvoda pasti. Pitanje je, međutim, da li predsednik uopšte ima ovlašćenja da donosi takvu odluku, koliko će takve mere biti efikasne i kako će trgovci reagovati.
Problem broj 1
„Ograničavanje bilo kakve marže u bilo čijem poslovanju po Ustavu i Zakonu nije u nadležnosti predsednika Republike Srbije“, naglašava za „Vreme“ Dejan Šoškić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. On upozorava da mešanje države u rad firmi koje posluju po zakonu i tržišnim pravilima može lako ugroziti slobodu tržišta, što bi bilo loše i za međunarodni ugled Srbije, privlačenje investicija i privredni razvoj.
Problem broj 2
Postavlja se i pitanje koliki bi stvarni efekat takve mere bio. „Veliki trgovci će u slučaju nekih proizvoda pristati na manje marže i to će popraviti situaciju, ali ne u meri u kojoj se očekuje“, kaže ekonomista Ljubodrag Savić. On dodaje da bi odgovor trgovaca – u slučaju ograničenja marže – mogao da bude prilagođavanje. Recimo, kako objašnjava Savić, nešto je koštalo 100 dinara, imalo je troškove 80 i maržu 20 dinara. Ali država ne može da propiše troškove trgovaca. „Ako država i prepolovi maržu na do 10 odsto, ko kaže da trgovci neće ispravljati troškove tog proizvoda na 90 dinara?“
Problem broj 3
Prema Šoškiću, trgovci bi na ograničavanje marži mogli reagovati i tužbama pred Ustavnim sudom. Umesto toga, država bi, smatra on, trebalo da koristi niz mogućih i dozvoljenih mera za snižavanje cena – od pametno osmišljenih subvencija u poljoprivredi, preko znatno aktivnijeg rada Komisije za zaštitu konkurencije, do racionalnog korišćenja robnih rezervi i otvaranja tržišta novim lancima i dobavljačima.
J.J/Vreme