Zašto slučajevi policijske brutalnosti ostaju nerešeni?
Tokom protesta i blokada širom Srbije, od kraja juna do danas, zabeleženi su brojni slučajevi prekomerne policijske sile. Dok Ministarstvo unutrašnjih poslova ćuti, građani za CINS svedoče o onome što su preživeli.
Policijski kordon (Foto: FoNet / Marko Dragoslavić)
Od Vidovdana do danas, pripadnici policije udarali su građane, šamarali ih, obarali na zemlju, zadavali im povrede – uključujući prelome. Među povređenima su studenti, advokati, lekari i fotoreporteri.
Primer
Aleksa Stanković, 22-godišnji student istorije, sa fotoaparatom, novinarskom akreditacijom i prslukom, fotografisao je blokadu na uglu Ruzveltove i Kraljice Marije. Bio je 2. jul.
U jednom trenutku video je – trojica policajaca sa fantomkama i šlemovima kreću pravo ka njemu. Kako objašnjava Stanković, on pravi korak unazad da ih propusti, ali shvata: zaleću se na njega. Obaraju ga na zemlju, legitimišu i odvode u policijsku maricu. Tamo ga šamaraju, prete mu i govore da im je „napravio veliki problem sa video snimkom“.
Misle na snimak od nekoliko dana ranije – na kojem se vidi kako policajci dobacuju devojci koja prolazi i na ružan način je komentarišu.
Šira slika
Slučajevi poput Aleksinog često ostaju nerešeni. Razlog za to, kako navodi Sanja Radivojević iz Beogradskog centra za ljudska prava za CINS, jeste nereagovanje institucija – tužilaštava i Sektora unutrašnje kontrole MUP-a. Slučajevi zastare, a istrage propadaju.
Sporost u postupanju može da dovede I do gubitka dokaza. „Znate da se ti audio i video zapisi iz policijskih stanica čuvaju oko 30 dana, negde i kraće. Dovoljno je da tužilac u tom roku ne uradi ništa, a da policajci kažu: ‘Trebali ste ranije da dođete, čuvamo snimke samo 30 dana’“, kaže Radivojević.
Na kraju, problem je i što policajci redovno odbijaju da svedoče protiv kolega koji su počinili nasilje.
J.J./Vreme