Bojkot jer promena mora doći izvan prljavog sistema

Bojkot izbora koje organizuje Aleksandar Vučić, sa unapred osiguranim pobednikom, jeste način da kreirate političku krizu i uzdrmate ono što se usmrdelo, tvrdi Biljana Stojković kopredsednica stranke Zajedno koja ne izlazi na izbore 2. juna.

Biljana Stojković (Foto: FoNet, dizajn: Uroš Maksimović)

Profesorka Biološkog fakulteta i kopredsednica stranke Zajedno Biljana Stojković mišljenja je da učestvovanje na izborima ne predstavlja borbu za smenu mafijaško-političkog sistema, već učešće u normalizaciji nenormalnosti. Stranka Zajedno ne izlazi ni u jednoj opštini u Srbiji i, kako kaže, na ovaj način pokazuju principijelnost i odlučnost bez kalkulacija.

Šta je doneo bojkot izbora 2020. godine, a šta može ovaj da donese, a šta da odnese opoziciji?

U državama koje se ne zasnivaju na demokratskim temeljima, gde nemate uređen politički sistem, a vladavina prava je tek misaona imenica, jedini način da pokrenete kakve-takve promene i mobilišete građane jeste stvaranje političke krize. Režim u Srbiji je ušančen i zasnovan na manipulaciji i zloupotrebi svih državnih alata. Takvo „uređenje“ bih opisala kao sunđer koji upija sve malverzacije, kriminal, krađu i kršenje svake ideje normalnosti, ostavljajući obične građane u apatiji, na suvom i brisanom prostoru bez ikakve zaštite države i mogućnosti da ostvare čak i najmanje individualno pravo.

Svako ubeđenje da u Srbiji kroz tzv. institucije sistema možete da utičete na promene jeste više nego naivno i iluzorno. Veća je verovatnoća da ćete se utopiti u tu zagađenu prljavštinu ukoliko pristajete na nametnute odrednice, jer nužno obitavate u smradu na koji se polako privikavate i postaje deo vaše normalnosti. Moramo shvatiti do koje mere je naprednjački režim degradirao i državu i društvo, a kada to budemo razumeli postaće jasno da je nemoguće menjati stvari iznutra, tj. učestvovanjem u političkom životu po fluidnim pravilima Aleksandra Vučića.

Promena mora doći izvan prljavog sistema – procesima koje pokreću politički svesni ljudi i organizacije. Ovde ne govorim o nekoj oružanoj revoluciji i potocima krvi nego o podizanju svesti o snazi građanskog bunta i nepristajanju da vas odnese prljava baruština. Bojkot izbora koje organizuje Aleksandar Vučić, sa unapred osiguranim pobednikom, jeste način da kreirate političku krizu i uzdrmate ono što se usmrdelo u tom sunđeru. Bojkot iz 2020. godine doneo je probleme naprednjačkom režimu i posledično raspisivanje novih izbora za dve godine.

Nakon što su izborne krađe sasvim jasno dokumentovane na izborima u decembru 2023., uzbunjena je međunarodna javnost, rasvetljena je pred svetom antidemokratska priroda Vučićeve vlasti i dobijena je podrška za borbu za popravljanje izbornih uslova.

Šteta je višestruka

Imali smo, kao koalicija Srbija protiv nasilja, jako dobru osnovu da produbimo političku krizu bojkotom izbora zakazanih za 2. jun, s čim su se složili i ProGlas i koalicija NADA. Naš pravni tim, predvođen prof. Tanasijem Marinkovićem, dao nam je alat za borbu kroz izmene Ustavnog zakona, kojima je bilo moguće da se izbori odlože do kraja godine i produži vreme za pojačavanje pritiska na vlast da bi postupila po preporukama ODIHR-a. Svedočili smo da se Vučić povlači i popušta pod pritiskom, što nam je jasno pokazivalo da tu strategiju treba slediti. Front je bio proširen i imao je potencijal za jačanje kroz mobilizaciju građana.

Ni danas mi nije shvatljivo zašto su neke stranke istupile iz dogovora i pristale na junske izbore, pa čak i pozvale Anu Brnabić da ih raspiše. Šteta je višestruka – režim je dobio opoziciju koja će legitimizovati pokradene izbore, oslabljen je širi društveni front, građani su ubačeni u još dublju beznadežnost i minimizovane su šanse da nam međunarodne organizacije ponovo izađu u susret kako su to uradile nakon decembarskih izbora. To su negativni efekti svega što se desilo sa podeljenom opozicijom.

Stranke koje izlaze na junske izbore dobiće po neki odbornički mandat i to mogu smatrati nekakvim dobitkom. Plašim se da Vučić nije spreman da im prepusti niti jedan grad. Sa moje tačke gledišta, ovo je „klanje vola za kilo mesa“, tj. to nije borba za smenu mafijaško-političkog sistema već učešće u normalizaciji nenormalnosti. Mi koji ne izlazimo na ove kvazi-izbore, a stranka Zajedno ne izlazi ni u jednoj opštini u Srbiji, svakako pokazujemo principijelnost i odlučnost bez kalkulacija. Ma koliko u ovom trenutku plaćali cenu za takav stav, mišljenja sam da se iskrenost i borbenost uvek isplati i osvetljava put kojim treba ići.

Kako izgleda foto-robot građanina koji neće izaći na izbore?

Svaki građanin i građanka, koji malo podrobnije prate politiku, sasvim razumeju uzroke i posledice događaja u periodu od decembra do danas. Podaci istraživanja javnog mnjenja nakon decembarskih izbora jasno su nam pokazali da su dokazana krađa glasova i posledični poraz opozicije oterali trećinu broja aktivnih opozicionih birača u apstinenciju.

Osećaj bespomoćnosti u situaciji kada glas bilo koga od nas ne vredi ništa, jer je konačni rezultat namešten, potpuno je logična emocija kod ljudi koji su u ujedinjenu borbu ulagali svoje nade. Zapravo su najaktivniji birači opozicionih stranaka oni koji su najviše razočarani i predstavljaju, kako ste ih nazvali – „fotorobot“ osoba koje neće izaći na izbore.

Tokom nekoliko meseci, kada smo svi iz koalicije govorili o mehanizmima izborne krađe, kada je CRTA iznosila u javnost svoje podatke, kada smo se angažovali da izdejstvujemo Rezoluciju Evropskog parlamenta, Saveta Evrope, Izveštaj ODIHR-a, izgledalo je da ponovo podižemo nadu i da nećemo dozvoliti novu krađu. Bili smo korak ispred naprednjačkog režima, oni su morali da se snalaze u novim okolnostima i videli smo popuštanja.

Sada smo se, nažalost, vratili nekoliko koraka unazad. Od poboljšanja izbornih uslova nema ništa i mene zaista čudi što su neki akteri i dalje spremni da u toj šaradi učestvuju. To nije „borba“, to je „pristajanje“.

Kako gledate na to što pojedine opozicione stranke izlaze na izbore u Novom Sadu i Nišu, ali ne i u Beogradu?

Postoje izvesni argumenti koji mogu da opravdaju izlazak na lokalne izbore izvan Beograda. Tačno je da u tim mestima dolaze redovni izbori, dok u Beogradu treba još jednom ponoviti proces. Takođe nema spora oko toga da je Beograd ipak specifičan, jer to je centar političkog života sa svojim praktičnim, ali i simboličkim značajem za održavanje na vlasti. Dodala bih i da je opoziciono delovanje u manjim mestima, gde vladaju lokalni šerifi i postoje znanja o svakom građaninu, mnogo opasnije za pojedince nego u Beogradu, pa bi i neka „institucionalna zaštita“ možda mogla postojati ako su ti ljudi u lokalnim skupštinama (premda se to nije pokazalo kao istinito u prethodnom periodu).

Ipak, ako pođemo od argumenta da se ne može učestvovati na izborima koji su ultimativno nepošteni i unapred pokradeni, u stranci Zajedno je prevladalo mišljenje da se ne izlazi nigde, jer decembarska krađa je bila enormna – svuda! Naši lokalni odbori već su imali podatke o budućim fantomskim biračima i nepostojećim adresama, a brojevi su toliki da je sasvim jasno da naprednjaci neće bilo gde dozvoliti pad s vlasti.

U normalnim državama, politički izbori mogu služiti za izgradnju infrastrukture stranke, njeno jačanje, institucionalno delovanje i nametanje neke politike. U Srbiji, međutim, to apsolutno nije moguće. Dobijanje mandata da biste „institucionalno“ uticali na kreiranje stvarnosti i budućnost društva u SNS verziji države znači utapanje u zagađenu baru koju će usisati onaj sunđer s početka, kao i davanje legitimiteta farsi od države. Na taj način možete samo produžiti rok trajanja mafiji na vlasti.

Mišljenja smo da je političku krizu trebalo produbiti u svakom mestu u Srbiji i na tom nestabilnom stanju graditi građanski bunt. Niti jedna politička organizacija ne treba da se bori za sebe i svoje interese, već se mora potpuno uložiti u borbu za građane i javni interes.

Da li je posle izbora moguća saradnja sa opozicionim strankama koje su na njih izašle?

Ovo pitanje je za mene veoma problematično budući da imam dva suprotna odgovora u zavisnosti od toga da li mi ga postavljate kao građanki ili kao kopredsednici političke stranke.

Lično, teško mi je da razgovaram i radim sa ljudima u koje sam izgubila poverenje, a to su svi oni koji su za svega par sati napustili dogovor za zajedničku borbu. Pitanje poverenja je od neizmerne važnosti, kako u svakodnevnom životu tako i u politici, makar u mom ličnom poimanju stvari.

S druge strane, jasno mi je da će opet doći vreme kada će u borbi protiv režima biti neophodno nekakvo udruživanje. I biće nužno da se komunicira i planira. Stranka Zajedno je podnela mnoge žrtve da bi se ujedinjavanje koalicije Srbija protiv nasilja i desilo, zbog čega je moja emocija prema izdaji i napuštanju strategije borbe verovatno pojačana.

Mislim da će nas ova iskustva učiniti značajno opreznijim i da će dogovori morati da se zasnivaju više na zvaničnim dokumentima, potpisima i obelodanjenim strategijama nego na poverenju. Moraćemo insistirati na svakom detalju kako se ne bismo opet našli u situaciji neminovnog poraza.

Kako u narednom periodu doći do uslova za regularne izbore?

Iako smo oslabljeni u svojoj snazi da kroz pritiske i široki front izborimo ono što jesu preporuke za slobodne izbore, mi nećemo odustati. U neprekidnoj smo komunikaciji sa pravnicima iz pravnog tima nekadašnje koalicije, sa ljudima koji su bili članovi RIK, GIK, LIK i PIK, i pravimo strategije za pravnički deo borbe kroz izmene zakona i donošenja novih, a koji se tiču izbornog procesa.

Nastavljamo razgovore sa stranim partnerima i organizacijama koje su pokazale želju i volju da nam pomognu u osvajanju demokratije i slobodnih izbora. Takođe, okupljamo ljude čiji je intelektualni i profesionalni ugled u društvu nesporan budući da bez takvog pojačanja ne možemo očekivati novu mobilizaciju građana za borbe koje nam tek predstoje. Mislim da je nužno i da se značajnije vratim svom aktivističkom porivu. Konačno, tu se najbolje i snalazim.

Da li ćete ići na Nika Kejva u Beogradu na vodi i zašto (hoćete ili nećete)?

Možete me nazvati ostrašćenom, ali ja ne želim nogom da kročim u taj prostor. Toj elitističkoj, kvazi-urbanoj deponiji, simbolu svega što je krenulo naopako u našem društvu ne mogu ni u najluđim snovima dati priznanje da uopšte postoji.

Ime koje koristim za taj deo grada je Mordor – esencija zla i društvenog nemorala. Bilo bi besmisleno da zameram Nik Kejvu što će imati koncert u Mordoru, ali ja lično mogu reći da ću ga slušati na nekom drugom mestu.

Kompas