Može li se i kako bez ruskog gasa?
Ugovor o snabdevanju gasom sa ruskim Gazpromom ističe krajem godine. Oko nastavka tog ugovora nema saglasnosti, a došlo je i do značajnog pogoršanja političkih odnosa i novih optužbi iz Moskve, direktno usmerenih na predsednika Vučića.
Ilustracija (Izvor: Envato)
Pitanje snabdevanja gasom otvoreno je i zbog mogućnosti (iako je demantovano iz Brisela) da Bugarska usled nove EU regulative prekine tranzit ruskog gasa.
Da bi imala alternativu za snabdevanje gasom, Srbija mora da obezbedi kapacitete za transport u gasovodima kao i izvor odakle će se kupiti gas.
Gasovodi nisu problem, već izvori gasa
Što se gasovoda tiče, tu situacija uopšte nije tako loša kao što se ponekad predstavlja. U proteklih 5 godina, Srbija je obezbedila nove pravce za nabavku gasa: puštena su u rad dva nova gasovoda koji idu iz pravca Bugarske, Turski/Balkanski tok, kapaciteta 13 milijardi kubika godišnje i interkonektor Niš-Sofija, kapaciteta 1,8 milijardi kubika. Srbija je prestala da bude „slepo crevo“ u snabdevanju gasom i od 2021. godine počela je da naplaćuje tranzit gasa za Mađarsku, Slovačku i Austriju preko svoje teritorije. Do tada, Srbija je mogla da kupuje gas samo preko Mađarske starim gasovodom, uz velike tranzitne takse koje su cenu gasa podizale za 15%.
Trenutno Srbija ima mogućnost snabdevanja gasom iz Mađarske, trasom starog gasovoda koji ulazi u zemlju kod Horgoša, kao i trasom novog gasovoda „Turski tok“ uz neke manje prepravke, kao i iz Bugarske, gasovodom „Turski tok“ (ili „Balkanski tok“) i preko interkonektora Niš-Sofija.
Potrebe Srbije za gasom su relativno male, trošimo oko 3 milijarde kubika godišnje, dok Mađarska, sa 40% više stanovnika, troši oko 9 milijardi. Mala potrošnja gasa znači i da izgradnja novih gasovoda za snabdevanje Srbije pored postojećih nema ekonomsko opravdanje, već se može samo pravdati političkim razlozima, pre svega pritiscima iz Brisela i Vašingtona da se ne kupuje ruski gas.
Tako se u javnosti neprestano plasira teza da Srbija treba mnogo više da se uradi na diversifikaciji snabdevanja i da je davno trebalo da izgradi interkonektore ka Rumuniji, Hrvatskoj, Severnoj Makedoniji pa čak i Bosni i Hercegovini.
To lepo zvuči na papiru ali realnost je drugačija. Pre svega, gradnja interkonektora podrazumeva ekonomski interes dve strane. Izgradnja gasovoda je kapitalan infrastrukturni projekat i podrazumeva značajne investicije, koje mogu da se isplate samo ukoliko gasovodom ide gas. Ako bi Srbija izgradila još 4 interkonektora, imala bi ukupno 8 različitih pravaca za snabdevanje gasom; sa godišnjom potrošnjom od 3 milijarde kubika, najveći deo tih interkonektora se ne bi koristio. Pored inicijalne investicije u gradnju, te gasovode treba napuniti gasom i održavati, što podrazumeva dodatne troškove.
Jedini način da se takva (u suštini besmislena) mreža izgradi je da EU finansira te projekte. Ni interkonektor Niš-Sofija se nikada ne bi izgradio da EU nije donirala Bugarskoj pun iznos troškova dok je Srbija dobila manji deo sredstava kroz donaciju a deo kroz povoljan kredit Evropske investicione banke.
Samo interkonektor ka Rumuniji eventualno ima smisla
Jedini relativno izgledan pravac odakle bi Srbija mogla da dobije gas pored postojećih gasovoda je prema Rumuniji. Ta država će postati izvoznik gasa tek od 2027. godine kada se aktiviraju novootkrivena nalazišta u Crnom more. Sa naše strane potrebno je da se izgradi 13 km gasovoda a 85 km sa rumunske strane. Potpisan je memorandum o razumevanju za gradnju gasovoda kapaciteta 1,6 milijardi kubika i on bi mogao da se izgradi u naredne dve-tri godine, ali je njegova realizacija vezana za finansiranje od strane EU.
Interkonektor prema Hrvatskoj je na „dalekom štapu“, jer ta država ima samo jedan terminal za snabdevanje LNG-om koji je već „rasprodat“ postojećim korisnicima (Mađarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj). Proširenje tog terminala sa 2,8 na 6 milijardi kubika podrazumevalo je i proširenje gasovodne mreže, što je finansirala EU grantom od 533 miliona evra. U te planove nije ušla i izgradnja pravca prema Srbiji (gas dolazi samo do Slavonskog Broda i onda ide na sever ka Mađarskoj). Ali čak i da se izgradi taj interkonektor, teško da će biti raspoloživog gasa za Srbiju.
Severna Makedonija tek treba da počne da gradi gasovod ka Grčkoj, a izgradnja gasovoda ka Srbiji nije ugovorena i čeka se EU finansiranje (kao i prema Grčkoj). Što se Bosne i Hercegovine tiče, ona trenutno ima samo gasovod iz Srbije iz pravca Malog Zvornika; u planu je povezivanje te države sa Hrvatskim ali uprkos velikim pritiscima iz Brisela i Vašingtona ne postoji saglasnost unutar te države zbog sporenja Bošnjaka i Hrvata (a nema dovoljno ni gasa u Hrvatskoj za prodaju BiH, sve i da se ikada izgradi).
Gde ima gasa?
Od gradnje interkonektora, mnogo važnije je sagledati iz kog pravca se možemo snabdeti gasom. Jugoistočna Evropa ima prilično ograničene mogućnosti da sama obezbedi gas: pored terminala na Krku kapaciteta 6 milijardi kubika, Grčka ima 2 LNG terminala kapaciteta oko 11 milijardi kubika.
Srbiji je najbliži terminal za LNG u grčkoj luci Aleksandropulosu kapaciteta 6 milijardi kubika, koji, posle velikih tehničkih problema, tek od oktobra radi sa punim kapacitetom. Deo gasa iz tog terminala je rezervisan za veliku gasnu elektranu snage 840 MW u tom gradu. Grčka troši sve više gasa jer gasi termoelektrane na ugalj, i kako namerava da prekine nabavku ruskog gasa potrebno joj je što više LNG. Deo kapaciteta rezervisala je Bugarska (milijardu kubika), deo treba da ide za Severnu Makedoniju dok je Srbija je zakupila 300 miliona kubika.
Sa Zapada, region se može snabdevati gasovodima preko Nemačke, Austrije i Italije, ali su u pitanju ogromna rastojanja i gas bi bio preskup zbog velikih tranzitnih troškova. U tom slučaju gas bi uvozili preko Mađarske.
Ključni pravac za snabdevanje gasom ovog dela Evrope je iz Turske. Turska je zahvaljujući odličnom geostrateškom položaju, ali i mudrim investicijama obezbedila da postane veliko gasno čvorište: poseduje gasovode velikog kapaciteta prema Rusiji, Azerbejdžanu i Iranu kao izvorištima gasa i prema Bugarskoj i Grčkoj kao potrošačima, raspolaže sa 5 terminala za LNG kapaciteta 40-50 milijardi kubika, a pored toga naglo proširuje sopstvenu proizvodnju prirodnog gasa sa novootvorenih nalazišta u Crnom moru iz kojih će moći da pokrije deo domaće potrošnje.
Od koga Srbija da kupuje gas?
Zato je Srbiji ključna veza sa Bugarskom jer tim pravcem, pored gasa iz Rusije, može kupiti gas iz Azerbejdžana ili LNG iz grčkih i turskih terminala. Iz Azerbejdžana Srbija je obezbedila kvotu od 400 miliona kubika godišnje; najveći deo gasa odavno je rasprodat za Italiju na 25 godina još prilikom radnje gasovoda TAP. Od Azerbejdžana se eventualno može povući nešto više gasa kada se sledeće godine poveća kapacitet gasovoda za 1,2 milijarde kubika, ali i to neće ići samo za Srbiju.
Nedostatak ruskog gasa može se jedino nadomestiti preko Turske (uostalom, mi i sada dobijamo ruski gas odatle). Srbija može kupiti gas preko turskih LNG terminala i prebaciti ga preko interkonektora Niš-Sofija kao i delom preko gasovoda Balkanski tok (Gazprom je zakupio najveći deo tog gasovoda, što je poseban problem).
Ukoliko Srbija ne bude produžila povoljan ugovor sa Gazpromom suočiće se sa drastičnim poskupljenjem gasa. Gasni aranžman je u protekle četiri godine doneo Srbiji ogromne koristi: gas koji kupujemo od azerbejdžanske kompanije SOCAR 35% je skuplji od ruskog gasa. Samo tokom prošle godine, kupovinom ruskog gasa, u odnosu na cenu od SOCAR-a, Srbija je uštedela više od 300 miliona evra. Cena gasa koju bi kupovali preko grčkih ili turskih LNG terminala bila bi verovatno još skuplja nego iz Azerbejdžana, a tek bi bila skupa kupovina gasa iz Nemačke ili Italije preko Mađarske.
Bogdan Petrović / Nova ekonomija