Peti oktobar, četvrt stoleća posle

Dogodio se prije dvadeset i pet godina, ali ih i dalje proganja. Za Vučića, Dačića, Vulina, Tomu Nikolića, Bratinu i ostalu bratiju, Peti oktobar je bio i ostao avet u gluho doba noći i hladna jeza uz kičmu koja dolazi niotkuda i urušava samozadovoljstvo i samopouzdanje. Tada su espesovci, radikali i julovci ljosnuli sa vlasti, narod ih je zaista jurio po ulicama, a Žeks Mitrović izdavao i prodavao na kilo dojučerašnje ortake iz vlasti, skupa sa drugim preletačima.

Bio je to plod njihovog minulog rada od 1987. do 2000. i majka sadašnjih strahova i paranoje. Jer ako je narod mogao istjerati pravdu prije dvadeset i pet godina, zašto ne bi opet? Ipak, ovdje ništa nije jednostavno.

Junaci svoga vremena

Istorija se ne ponavlja. Izvjesne okolnosti mogu biti iste, ali ne i kontekst. Recimo, Slobu Miloševića i Vučića spajaju autokratski način vlasti, prezir prema Ustavu i zakonu, demagogija, nepotizam, nacionalizam, pumpanje vlastitog kulta ličnosti, gnušanje spram demokracije, te još mnogo toga, ničeg dobrog po građane Srbije.

Ali tu su i razlike. Dok je prvi pokušavao održati privid kakvog-takvog sistema, drugi se hvališe njegovim razaranjem. Pod Miloševićem su “Crvene beretke” bile tajna jedinica, a naprednjačku paravojsku kriminalne provenijencije Vučić proglašava za stub reda i poretka.

Pa dalje: svako obraćanje javnosti Slobe Srbina predstavljalo je događaj u kojem nikog nije direktno vrijeđao, a ni ponižavao suradnike. Na drugoj strani, Aca Srbin je češće na televiziji od vremenske prognoze, njegovi emotivni ispadi i uvrede pale društvene mreže, a ljudima oko sebe dopušta sve osim ličnog integriteta.

No, ovo je samo pitanje vladalačkog stila. Suština je u činjenici da je Milošević u nešto kanda i vjerovao, te svoj autoritet i položaj učvršćivao bezizlaznim i po Srbiju pogubnim sukobima koji su 1999. doveli do NATO udara pametnim i još glupljim bombama. Vučić je ovu lekciju naučio – on ni u šta ne vjeruje i vazda je spreman poviti glavu pred svakim tko ima mrvicu moći više od njega. Konačno, prvog su Evropa i Amerika doživljavale kao “Balkanskog kasapina” i lice sa potjernice Haškog tribunala, a drugi im je stabilokrata ružne prošlosti kojem loše ide. Zbog jugoslavenskih ratova Milošević je bio globalno poznat i Zapad ga je zaista želio srušiti; Vučić je tek pompezni liderčić kojim se niko ozbiljno ne bavi.

Stanje na terenu

Koliko je pokojna SR Jugoslavija bila izolirana u svijetu pokazuje činjenica da nije imala čak ni stolicu u Ujedinjenim nacijama. Uslijed međunarodnih sankcija na ulici su se kupovali benzin, cigarete, gaće, čarape i još mnogo toga – sve iz šverca. Ambis je bio toliko dubok da Miloševićev režim u terminalnoj fazi više nije mogao isplaćivati ni mizerne zarade u javnom sektoru, niti penzije. Kriminal je carevao, infrastruktura naočigled propadala, svi ratovi bili su izgubljeni, a Srbija se nakon NATO intervencije – prve u istoriji ovog vojnog saveza – povukla sa dijela svog ustavnog teritorija….

To će reći da pod Miloševićem nije postojala budućnost. Za opstanak na vlasti više mu nisu mogli pomoći policijska brutalnost, represija nad građanima, zatupljujuća propaganda, političke likvidacije… Jedni za drugim od Miloševića su dizali ruke vojni, policijski i vrhovi njegove vlastite stranke, tajkuni koje je lično stvorio i, što je najvažnije, ogroman dio biračkog tijela. Ova situacija tražila je političku verifikaciju.

Vučićeva Srbija nije ona Miloševićeva. Mada je daleko od “Balkanskog tigra”, dvadeset i pet godina mira učinilo je svoje. Današnji standard života neusporediv je s onim iz oktobra 2000. No, postoji i ono ali… Sistemska korupcija, kriminal, razorena pravna država, bijedni kapaciteti upravljanja, podivljala kleptokratija i ogromno socijalno raslojavanje opet dramatično prijete budućnosti Srbije. Ako su građani 2000. bili na rubu egzistencije, danas se bore protiv čerupanja narodnih para i života u neobjavljenom vanrednom stanju, za iste šanse za sve, očuvanje prirodnih i društvenih resursa…

I još nešto: kao i 2000, zemlja na svjetskoj sceni ne pripada nigdje. Mada su mu daleko bliži Putinov i Sijev sistem od onog u Evropskoj uniji, Vučić na primjeru Miloševića zna da Zapad ima odlučujući uticaj u Srbiji. Zato svi njegovi sastanci sa ruskim, odnosno kineskim predsjednikom djeluju jeftino pred pokušajima da vidi Trampa u Floridi, makar i kao padobranac na žurci. Ova politika vrdanja i podvaljivanja dodatno marginalizira zemlju. Kao i u vrijeme Miloševića, Srbija nema prave prijatelje, a još manje saveznike.

4. oktobar

Peti oktobar nije bio “obojena” niti bilo kakva druga revolucija. Riječ je o legalnoj i legitimnoj odbrani narodne volje. Višemjesečne demonstracije, akcije “Otpora” i velika okupljanja opozicije nije moguće precijeniti. Sve to skupa stvorilo je referendumsko raspoloženje na izborima 24. septembra 2000. Mada bez iole fer i poštenih uvjeta za izjašnjavanje, ali uz opozicionu kontrolu glasanja kakva nikad prije ni poslije nije viđena, Milošević je izgubio. To je bio i kraj njegovog režima.

Vučić je donekle u sličnoj poziciji. Studenti i pobunjeno društvo već su velikim dijelom završili predizbornu kampanju i stvorili referendumsku atmosferu. Ili kako bi oni skandirali – “Ko ne skače, taj je ćaci”. Ako je neko zabrinut zbog relativno rijeđih jesenjih protesta, neka mu je za utjehu da su oni i dalje intenzivniji nego čitavog ljeta 2000. Uprkos vojnoj paradi, legalizaciji za sto evra i šniti parizera, režim postojano gubi dah. Zbog toga Vučić mrcvari zemlju i odlaže vanredne izbore kao jedini način za izlazak iz političke krize.

Mnogi danas žale zbog izostanka 6. oktobra, odnosno radikalnog obračuna sa nosiocima vlasti na svim nivoima. Nije ga moglo biti. Ako su različite vojne, policijske, paravojne, financijske, tajkunske, kriminalne i druge strukture digle ruke od Miloševića, nisu od sebe. Za obračun s njima DOS nije imao snage. Da bi izbjegli krvoproliće i dodatni sunovrat Srbije, Đinđić, Koštunica i neki drugi pristali su na “4. oktobar”. Konkretno – na direktni ili prećutni dil sa silama mraka kako bi ostale pasivne u narodnoj verifikaciji Miloševićevog pada. Tako je i bilo, Peti oktobar je prošao bez žrtava i sa relativno govoreći vrlo malo nasilja.

I dobro je da se tako završilo. Borba za poštovanje izborne volje građana i revolucija dvije su stvari. Peti oktobar se ne bi desio bez dugogodišnje borbe manjine protiv nakazne Miloševićeve vlasti ali – isto tako – ni bez amnestije većine čija ju je pasivnost, strah, zasljepljenost i podrška toliko dugo održavala. Uprkos ovom iznuđenom kompromisu, Srbija je snažno zakoračila u pravom smjeru. A s čim se nova vlast suočila već prvog radnog dana, najbolje pokazuje atentat na Zorana Đinđića 2003.

I što sada

Vučić zna da niko u novijoj istoriji Srbije nije došao na vlast bez izbora. Zbog toga ih i odgađa. Ipak, kad tad će se desiti. Ukoliko pokuša pokrasti narodnu volju, poput Miloševića, i Vučić će slično proći.

Ovo nije jedina zaostavština Petog oktobra koja i dalje živi. Ali jeste najvažnija.

Filip Švarm / Vreme

Tekst preuzet sa portala nedeljnika Vreme