Vesna Rakić-Vodinelić o povećanom nasilju: Država ima monopol fizičke sile, a država nije Aleksandar Vučić
Ne postoji „Država, to sam ja“ kada je u pitanju republika. Ne postoji ni u modernim monarhijama. Dakle, onaj koji bi trebalo da drže monopol fizičke sile su vojska i policija. Vojska se do sada nije pojavljivala, makar ne javno, govori za Kompas Vesna Rakić Vodinelić, profesorka Pravnog fakulteta u penziji.
Vesna Rakić Vodinelić (Foto: Kompas/FoNet Marko Dragoslavić, Ilustracija: Kompas)
Profesorka i pravnica kaže za Kompas da je učestalo nasilje na ulicama i u društvu, ali naglašava da je osnova države pored teritorije i stanovništva, taj monopol sile.
„Policija bi trebalo da bude jača od tih organizovanih batinaških grupa. Da li je ona zaista jača? Ja to ne mogu da kažem. Ona je svakako brojnija, svakako je bolje obučena, svakako je bolje organizovana, ali očigledno da ima naređenje da selektivno sankcioniše ljude. I to baš na taj način, fizičkom silom. Kada se pojavi neko ko može da konkuriše toj sili, onda to postaje opasno jer se gube osnovni elementi države“, ocenjuje Rakić Vodinelić.
„Ono što mene brine kao pravnicu jeste da je država ta koja koja može da ima monopol fizičke sile, ali država nije Aleksandar Vučić“, ističe Rakić Vodinelić
Lojalisti, žandarmerija i medijski izmanipulisani kao izvori nasilja
„Postoje tri osnovna izvora odakle dolazi nasilje u ovoj zemlji. Prvo je, čini mi se najopasnije, ono kako su ih državni zvaničnici klasifikovali: lojalisti. I tu spadaju ljudi koncentrisani u šatorskom naselju ispred Skupštine. To su ljudi koji su plaćeni, ne mislim na studente jer oni su neznačajna brojka, i to su ljudi koji, kako da kažem, umeju da tuku. Druga vrsta nasilja dolazi od policije, ali to je nešto blaže nasilje koje i zavisi od policijskog roda. Koliko sam mogla da vidim, najteže nasilje dolazi od žandarmerije. Treća grupa siledžija su obični ljudi pod uticajem propagande; ta propaganda dolazi iz medija, ali i iz vrha države. Ti ljudi su verni onome šta predstavlja Aleksandar Vučić i smatraju da treba da ga brane od svakog ko mu se protivi, jer taj ko mu se protivi – taj je neprijatelj. Dakle, to su ta tri osnovna izvora“ objašnjava Rakić Vodinelić.
Sudovi rade pod pritiskom
Profesorka Rakić Vodinelić osvrnula se i na puštanje iz pritvora aktivista, ali i trojice osumnjičenih koji su izašli iz prostorija Srpske napredne stranke i izveli napad na studente u Novom Sadu. Jednom okrivljenom iz slučaja napada na studentkinju kada joj je polomljena vilica, dodeljena je nanogica dok su preostali pušteni.
„Verujem da u tom slučaju sud stoji pod velikim pritiskom. I da je popustio pod tim pritiskom. Na to mi ukazuje ekvivalencija puštanja. Što se tiče grupe aktivista koja je optužena za napad na ustavno uređenje na osnovu vrlo sumnjivih dokaza, smatram da su oni pušteni pod pritiskom građana. Ja verujem da su neki pritisci u vidu izražavanja zabrinutosti dolazili i van Srbije, pa je onda bilo lakše da se ta stvar zataška i da građani više ne blokiraju sud“, kaže sagovornica.
„Oni koji su učestvovali u tuči u kojoj je studentkinji polomljena vilica su, po mom mišljenju, pušteni pod pritiskom vlasti. Ono što mogu da kažem da se ovde pritvor doživljava kao odmazda, a pritvor bi po zakonu trebalo da bude jedna mera kojom se obezbeđuje prisustvo okrivljenog i tu moraju da se ispune određeni uslovi. Jedan od uslova je da postoji osnovana sumnja da je taj neko izvršio delo, a drugo je da postoje razlozi za pritvor koji su zakonom taksativno nabrojani: opasnost da može da se ponovi delo, da može da se pobegne, da može da se izbegne nekakva identifikacija kao i to da može da dođe do uznemiravanja javnosti.“
Pritvor kao odmazda
Ipak, Vesna Rakić Vodinelić kaže da postoje nelogičnosti u postupanju suda.
„Ako posmatramo pritvor koji je određen okrivljenima za pad nadstrešnice, vi možete da vidite drugačiji tretman prema državnim funkcionerima u odnosu na druge koji se terete. Kad god se nešto sruši obično prva sumnja pada na izvođača, a ovde je optužnica podignuta protiv investitora i finansijera, kao i protiv inženjera koji nisu upravljali gradnjom nego su imali nekakvu ulogu u projektnim zadacima koji su prethodili rekonstrukciji železničke stanice u Novom Sadu. Koliko znam postoji samo jedan izvođač (ostalo su podizvođači), to je kineska kompanija tj. njihov konzorcijum, recimo da je bila optužena jedna osoba, možda dve a i te osobe se sada brane sa slobode, dok su inženjeri su ostali u zatvoru sa jednom neubedljivom argumentacijom da bi mogli ponoviti delo za koje su okrivljeni“, kaže pravnica.
„Pritvor se pomastra kao omazda. I to nije prvi put da se tako nešto događalo. Pristup je takav da je pritvor kao samostalna mera, a šta će kasnije biti sa sudskim procesom; ‘baš me briga’. „Da je samo predsednik republike samo taj koji to traži odmazdu, on ne bi mogao da je ostvari da nema tužioce i sudije koji su spremni da idu i mimo zakona“, kaže Rakić Vodinelić.
Selektivna primena sile
Prekoračenje zakonskih ovlašćenja je očigledno učestali fenomem u savremenoj Srbiji, a na to nisu imuni ni ostali državni organi. Međutim, profesorka ističe da primećuje posebnu snagu u studentskom delanju, kao i da je jedan od najvećih dometa protesta inkluzija studenata i građana iz Novog Pazara. I to uprkos nezapamćenoj medijskoj manipulaciji. Pored traume zbog smrti 16 lica prilikom pada železničke stanice, proteste počeli i kao reakcija na nasilje, posebno na ono organizovano i instruisano nasilje na ulicama (kao što je bila inicijalna kapisla ispred Fakulteta dramskih umetnosti) i pre toga na samom trgu ispred Gradske kuće u Novom Sadu.
„Policija ne interveniše onda kada su ispunjeni svi uslovi da interveniše – kao što se to desilo na prvim velikim demonstracijama u Novom Sadu. Tada je bilo očigledno da je većina tih ljudi koji su napali Gradsku kuću, ne mislim da su svi, ali većina su bili ljudi koji su sa nekog punkta organizovani sa neke moćne tačke. Sa druge strane, čini se da primena sile izmiče kontroli. Neretko imate i prekoračenje onoga što je potrebno da se neko potisne. To prekoračenje najčešće vrši žandarmerija“, kaže profesorka.
Vasilija Antonijević/Kompas