Vučić je u subotu odsvirao najavljeni kraj, sebi ili studentima?

Nedelju dana je Aleksandar Vučić najavljivao da će u subotu 15. marta odsvirati kraj „obojenoj revoluciji“. I odsvirao ga je, samo ne pištaljkom nego zvučnim topom.

Slavija, 15. mart (Foto: FoNet / Milica Vučković)

Pripreme za subotnje „sviranje kraja“ bile su više nego očigledne. Sad je jasno da zahtev ministra zdravlja Zlatibora Lončara svim klinikama u Beogradu i Pančevu da u subotu rade punim kapacitetom nije bio slučajan. Postojala je realna opasnost da u stampedu koji je nastao dođe do ozbiljnih povreda. Ovo samo svedoči da je i ministar zdravlja bio u širem kolegijumu koji je znao šta se planira u subotu.

Da li smo u subotu saznali kako zvuči zvučni top ili neko drugo eksperimentalno oružje, nije više ni bitno. Nešto je očigledno upotrebljeno, i to na podmukao ili svirep način, u vreme odavanja pošte, u piku skupa na koji redovno dođu i roditelji s decom baš zato što je uvek najmirniji.

Tišina je uvek bila najsvečaniji momenat skupa i deluje da je onaj ko je odlučio da je prekine na ovakav način napravio pakost kojom je želeo da se podsmeva svim prisutnima. Pakost mu je uspela, protest je završen onda kada on je on odlučio da se završi.

Šta su uspeli studenti u subotu?

Uspeli su da uprkos svim provokacijama i pokušaju izazivanja nasilja održe najveći skup u istoriji Srbije, a da uprkos broju ljudi koji u procenama ide do milion ne bude razbijen ni jedan izlog, ni jedno staklo. Uspeli su da svojom pribranošću spreče ponavaljanje 9. marta 1991. godine.

A koliko je zapravo ljudi bilo? Licitiranje ide od 100.000 do milion. Na kraju nije ni bitno. Dovoljno je reći: 5. oktobar plus Novi Beograd, pošto je nezapamćeno da ikada na jedan skup nije uspela da s druge strane reke pređe tolika masa ljudi.

Šta nisu uspeli studenti u subotu?

Nisu uspeli da skup održe do kraja. Kraj je odsvirao neko drugi, što je scenario na koji očigledno nisu bili spremni. Teatralno skidanje prsluka i objava na društvenim mrežama da to više nije studentski protest posle prvih nemira kod Skupštine naprosto je bežanje od odgovornosti. Mnogi građani u tim trenucima nisu ni imali internet da bi na društvenim mrežama pratili objavu da li je to još uvek studentski protest ili nije, a većina i koja je imala nije non stop proveravala Instagram nalog da (sa)zna na kom je ustvari trenutno protestu.

Studenti nažalost nisu bili spremni za masu od preko 300.000 ljudi i praktično nisu više ni sami znali kojim trasama i gde da usmeravaju ljude. Od rane zore su zbunjivali većinu građana menjanjem centralnog mesta događaja: nije Skupština nego Slavija, nije Slavija ipak je Skupština, ustvari jeste Slavija, ali biće i kod Skupštine, ali bina je na Slaviji… Zatvaranje platoa ispred Skupštine i nedozvoljavanje masi da mu priđe pre 15 časova, uz usmeravanja na okolne ulice i Trg Republike, ostalo je potpuno nejasno i samo je unelo dodatnu konfuziju u već konfuzni ceo dan.

Najčešće pitanje u masi je bilo: a gde je dešavanje, jel na Trgu, jel kod Skupštine, jel na Slaviji? A glavno dešavanje je ustvari manje-više bilo svuda, jer je svuda bilo ljudi.

Nisu uspeli da se izbore ni sa enigmom zvanom Ćacilend. Trebalo je oštrije (u verbalnom, ne u fizičkom smislu) postuputi i tražiti deinstaliranje lažnih studenata 2.0 u Pionirskom parku.

Ćaci su svoje postojanje u očima onog ko ih je poslao opravdali višestruko. Ne samo režimski, već skoro svi mediji su svakodnevno prenosili dešavanja iz Pionirskog parka, kao da se zaista radi o nekoj relevantnoj grupi koja predstavlja suprotnu stranu studentima u blokadi. A te suprotne strane ustvari nema, nikad je nije ni bilo u ova četiri meseca, veštački je stvorena. Jedina suprotna strana studentima je ustvari koruptivni režim koji je preko ćaka i drugih mehanizama pokušao da stvori lažnu sliku pluralizma, različitosti u mišljenju da li su opravdane studentske blokade. Ćaci su po ispunjenju svog zadataka napustili kamp i više ih izgleda ne zanima da traže da uče. Okupiće se ponovo, verovatno u nekom drugom obliku, kada za to bude bilo potrebe, kad zapreti neka nova „opasnost“ u vidu velikog antirežimskog skupa.

Šta dalje?

Studenti će teško ponovo okupiti ovoliki broj ljudi na ulicama Beograda bez konkretnog plana šta dalje. Sada je više nego očigledno da ova vlast neće (nikada) ispuniti njihove zahteve. Dodavanje zahteva da se sazna ko je u nalogodavac, a ko izvođač upotrebe zvučnog topa potpuno je legitimno, ali besmisleno. Vlast se od subote uveče ubi objašnjavaću šta nije upotrebljeno na mirnom protestu, ali joj ne pada na pamet da istraži ili objasni šta jeste upotrebljeno (a upotrebljeno je nešto vrlo opasno, sa velikim akustičnim dometom, prilično razarujućeg efekta).

Sve je bliži momenat kada će studenti morati da se pogledaju u oči i kažu da ova vlast mora da bude promenjena kako bi njihovi zahtevi bili ispunjeni. Na koji način – da li prelaznom vladom, da li revolucijom, da li pokušajem da neka druga opcija koju bi podržali pobedi na nameštenim izborima i dobije sveukupno više glasova uprkos bugarskim vozima i armiji prekodrinskih glasača… to je pitanje na koji će takođe oni morati da daju odgovor.

Da li je pošteno da se na kraju studenti bave onim što pokušavaju da prebace na građane predlogom organizacije građanskih zborova? Nije. Da li su građani sami u stanju da to pokrenu i nateraju opoziciju da se bolje organizije? Nisu. Na kraju će ipak verovatno studenti sve morati sami. Kao i do sada. Biće teže, biće više posla, biće još većih pritisaka. Ali, tako je – kako je. Ljudi za sada (ipak) u njima vide bolje rešenje nego u opoziciji. Kako i zašto smo došli do toga, to je neka druga tema.

Vučić je u subotu svakako odsvirao kraj protestima kakve do sada znamo. Ostaće upamćen kao prvi u čijem je mandatu iskorišćeno do sada neupotrebljavano oružje u Srbiji na mirnim demonstrantima. Imao je sreću da posledice nisu bile teže. Ali sreća je promenljiv faktor i često ume da promeni stranu. Protesti će sigurno dobiti novi oblik, a njihov narativ postajaće sve oštriji. Kraj možda nije blizu (kao što se misli), ali sigurno nije ni tako daleko (kao što se neki plaše).

V. Živanović/Kompas

Pročitaj i: